21. 7. 2008. godine Michael Arrington (osnivač TechCrunch-a) piše povijesni blog post (http://www.techcrunch.com/2008/07/21/we-want-a-dead-simple-web-tablet-help-us-build-it/) u kojem izražava želju za proizvodom koji još ne postoji. U postu opisuje tablet računalo s ekranom osjetljivim na dodir kojem je jedina namjena surfanje internetom.

30. 8. 2008. godine Michael Arrington otkriva da su zapravo počeli raditi na proizvodu kojeg je tada nazvao “TechCrunch Tablet” te daje slike prototipa A. (http://www.techcrunch.com/2008/08/30/update-on-the-techcrunch-tablet-prototype-a/) Proizvod koji još ne postoji postaje rođendanska želja svakog tko se usudi nazvati geekom.

19. 1. 2009. godine Michael Arrington nam otkriva prototip B naprave koju sada interno oslovljavaju kao CrunchPad. (http://www.techcrunch.com/2009/01/19/techcrunch-tablet-update-prototype-b/) U istom postu nam otkriva da software koji će pogoniti CrunchPad razvija Singapurska tvrtka Fusion Garage (što će se kasnije pokazati kao ključna stvar u ovoj priči).

3. 6. 2009. godine Arrington nam otkriva konačni prototip CrunchPad naprave koji bi uskoro trebao ići u proizvodnju. (http://www.techcrunch.com/2009/06/03/crunchpad-the-launch-prototype/) Prototip izgleda tako dobro da pravi geek nije mogao spavati dva dana nakon što je vidio te slike.

30. 11. 2009. godine Michael Arrington piše novi post koji ruši snove geekova svijeta – The End Of The CrunchPad (http://www.techcrunch.com/2009/11/30/crunchpad-end/). U ovom postu Mike objašnjava kako ih je Fusion Garage jednostavno izbacio iz njihovog vlastitog projekta par dana prije nego što je bio spreman za tržište. Investitori koji stoje iza projekta pritisnuli su Fusion Garage da odbaci TechCrunch (što je vrlo vjerojatno iz marketinške perspektive gledajući najgluplja ideja koju je bilo koji investitor ikada imao) te su nekakvom nastranom logikom došli do zaključka da TechCrunch i Michael Arrington nemaju nikakvo intelektualno vlasništvo u CrunchPad projektu (iako su izgradili prve prototipe sami, imaju registriran trademark CrunchPad te investirali oko 750.000 dolara u razvoj).

Naravno, investitori koji su učinili takav marketinški grijeh da će se vrlo vjerojatno o njemu jednoga dana učiti na fakultetima, zanemarili su i činjenicu da je Michael Arrington pravnik. I to ne bilo kakav pravnik, Mike je u početku svoje karijere kao pravnik radio u najvećoj i najpoznatijoj odvjetničkoj kući u Silikonskoj Dolini – Wilson Sonsini Goodrich & Rosati – gdje je imao klijente kao što su Steve Jobs, Netscape i Disney.

4. 12. 2009. dogodilo se očekivano. Mike je napisao post (http://www.techcrunch.com/2009/12/04/crunchpad-litigation/) u kojem objašnjava kako će tužiti Fusion Garage. Na opće iznenađenje, Mike je unajmio vjerojatno najboljeg odvjetnika svijeta specijaliziranog za ovakve slučajeve – Davida Blocha iz Winston & Strawna. Slučaj još nije niti došao na sud ali mislim da je prilično očito tko će izvući deblji kraj u ovoj priči.

7. 12. 2009. godine jedna vijest (http://thenextweb.com/2009/12/07/crunchpad-called-joojoo-arringtons-partner-speaks/) odjekuje blogosferom – CrunchPad se diže iz pepela, Fusion Garage ignorira tužbu te nastavlja projekt koji je sada preimenovan u JooJoo.

JooJoo?

Gotovo sve reakcije koje možete vidjeti na Twitteru i na blogovima bile su negativne. Čak i da zanemarimo činjenicu da kupnjom ovog proizvoda teoretski kupujete ukradeni proizvod, logotip i ime ovog proizvoda toliko je gadno da će se rijetki usuditi izdvojiti 499 dolara iz džepa za ovaj tablet.

To je bila priča o proizvodu koji si je pucao u nogu prije nego što je izašao na tržište. Hoćete li kupiti JooJoo? Biste li kupili CrunchPad?

“Mobilni marketing” izraz je koji me prati u stopu zadnjih par godina. Gdje god da odem on kao da je negdje u prikrajku i samo čeka da iskoči. Na primjer, godina je 2008., a ja sam u Amsterdamu na konferenciji. Tema su mobilne tehnologije. Light motiv konferencije je mobilni marketing i direktor IFRA-e otvara skup ambiciozno uzvikujući- “2009., to je godina mobilnog marketinga. To je godina kada će budgeti postati veliki, telefoni odlični i sve će biti super.”

Ja ga slušam, sretan da će to biti tako jer upravo je mobilni marketing moje područje. Trljam ruke od sreće. No, već nakon par minuta i trijeznog sabiranja misli shvaćam da sam tu istu frazu čuo i godinu dana prije i dvije godine prije. Kao da se ponavlja. I kao da mobini marketing nikako da zaživi još od 2005. ili 2006. kada je postao onako “IN” tema za razgovor u marketinškim krugovima.

Vjerujem da nisam jedini kojeg je zainteresiralo ovo. U nastavku ću iznijeti glavne prednosti i mane mobilnog marketinga. Neću se pritom previše baviti objašnjavanjem što je to zapravo mobilni marketing. To je opsežna tema i o tome možda nekom drugom prilikom. Ovdje samo u dvije rečenice- mobilni marketing je svaki oblik marketinga koji kao kanal koristi mobitel. Pritom sredstvo prijenosa poruke može biti (evo par čestih primjera) SMS, MMS, banner, aplikacija, QR kod, bluetooth. A sada o razlozima podbacivanja mobilnog marketinga u prošlosti i trendovima koji najavljuju svjetlo na kraju tunela. Tu samo jedna opaska, svjetlo na kraju tunela je na razvijenijim tržištima već došlo. Ta tržišta su redom po uspješnosti- Japan, skandinavske zemlje, Velika Britanija, ostale zemlje zapadne Europe, SAD. Moja analiza nekako je više prilagođena hrvatskom tržištu. Krenimo redom, iznosim probleme:

Mobilni uređaji

Problem 1 – nedostatak standardizacije operacijskih sustava

Operativnih sustava skoro da ima koliko i telefona, najzastupljeniji su Symbian, Android, Apple OS X i MS.

Problem 2 – nedostatak standardizajice hardware-a

Čak i u svijetu u kojem bi se OSovi standardizirali, recimo da svi proizvođači odluče koristiti jedan od ova 4 koja su gore navedena (a to se uglavnom i događa trenutno), čak i tada imamo miješanu salatu od formata ekrana, svaki uređaj ima svoj format. Ima ih kockastih, uspravnih, položenih. O rezolucijama da i ne govorimo i općenito samoj kvaliteti koja varira.

Problem 3 – podrška za Internet

Korištenje mobitela za Internet zna biti bolno i naporno, veza spora, ekran mali,  a stranice se raspadaju. Sve je to bilo tako do pojave iPhonea- ekran je postao veći i to finger sensitive, touch screen jako osjetljiv zbog tehnologije koja koristi razliku potencijala (na ostalim touch screen telefonima često morate tipkati olovkom, ne kod iPhone-a). iPhone je donio tračak nade na tržište, ali ne previše jer je patentirao sve dobre inovacije i trenutno nitko osim Apple-a ne može pružiti tako dobar “user expirience”.

Operateri

Problem 1 – cijena mobilnog Interneta

Koja je sličnost mobilnog interneta i jako dobrog šampanjca? Visoka cijena. Barem je tako bilo do nedavno. 100 kB se plaćalo i po 7 kuna. Tu naši domaći operateri drže neslavni rekord jer su u Europi cijene puno niže. U Austriji je flat rate 10 eura. Pozitivan pomak postoji samo što našim operaterima možda treba malo više vremena nego drugima da se prilagode.

Problem 2 – provizije

Sve transakcije koje idu preko operatera obavljaju se s provizijom od oko 40% (Tele2 prednjači s 50%).

Problem 3 – monopol

Operateri postavljaju svoje wap stranice kao početne na svaki telefon – isto rade i preglednici na računalima s razlikom da si prosječni korisnik na računalu to zna promijeniti, na mobitelu ne.

Tržište

Problem 1 – oglašivači su konzervativni

Često se čini jednostavnije sav budget ubaciti na televiziju i oglase u novinama. Jedan kolega iz agencije mi je priznao da bi neke agencije bile najsretnije kada bi na svijetu postojale samo novine. Internet i slične interaktivne tehnologije im izazivaju glavobolje, puno je posla, interakcije, statistike su jako detaljne i uspješnost kampanja je direktno mjerljiva.

Problem 2 – tržište je slabo educirano

Mobilni marketing je manji segment marketinga u odnosu na ostale, recimo print i TV, ali je zato možda i najkompleksiji segment. Tehnologije, kreativa, operateri, puno je toga u ovom malom segmentu.

I konačno, nakon ovih podataka idemo unijeti malo svjetla na kraj tunela. Ide red vrlo ohrabrujućih argumenata i to za nas, hrvatsko tržište (op.a. statistike aktualne na dan 1.11.2009):

• Penetracija na mobilnom tržištu popela se na 125% u Hrvatskoj (1.10.2009.)
• Imamo 5.2 milijuna mobilnih pretplata i šaljemo te primamo prosječno 4.2 SMS-a dnevno
• Više nemamo obične telefone, imamo 80.000 iPhone uređaja od kojih je svaki drugi kupljen izvan Hrvatske
• Nokia drži share od 40% i orjentira se na smart phonove te Ovi store distribuciju sadržaja
• Ukupno gledano, svaki deseti mobitel je smart phone
• Mobilni data promet kupujemo po cijeni 1kn za Mb, a možemo i jeftinije
• Promet domaćih mobilnih portala raste 200% u prva 3 kvartala 2009.
• Popis tvrtki koje oglašavaju na mobile kanalima penje se
• Share u oglašivačkim budgetima za “digitalne medije” (to je dosad bio samo Internet) počinje ići i na mobile
• Otvaraju se tvrtke specijalizirane za mobilni marketing (domaće kao i podružnice inozemnih)
• Baze opt-in korisnika koje se koriste u SMS marketingu broje 400.000 korisnika u Hrvatskoj
• Od 10 oglašivača s najvećim budgetima u zemlji, 4 su u planove za sljedeću godinu uvrstile i mobile marketing.

Zaključno:

Naše svjetlo na kraju tunela možda ne dolazi odjednom kako su neki priželjkivali. Ono dolazi malo po malo, ali je očito sve prisutnije. Hrvatska zaostaje za Švicarskom 2 godine u razvijanju mobilnih tehnologija. Ako za dvije godine dostignemo njihove rezultate iz 2009. biti će to velika i sretna godina. Budućnost je uvijek neizvjesna no barem znamo da ako i 2009. godina nije godina mobilnog marketinga, da je u Hrvatskoj to bila prijelomna godina.