Kompleksnost jednostavnosti ili simple minds u bespućima weba

Kažu da je Dalai Lama rekao da je jednostavnost ključ sreće u modernom svijetu. Svatko tko je ikad razmišljao o novoj web stranici ili nekoj usluzi na webu se susreo i s mišlju da bi ona trebala (odnosno morala) biti i jednostavna za korištenje. Zašto? Pa zato što većina ljudi nije informatički pismena, bar ne u dovoljnoj mjeri, zato što su korisnici prelijeni, zato što ne žele razmišljati, zato što se ponašaju po nekim ustaljenima načinima, surfaju po “copy-paste” principu itd.

Ipak na kraju rezultat nastojanja iz različitih razloga i ne bude tako pozitivan i jednostavan za “prosječnog” korisnika.

Ono što bi se moralo učiniti je krenuti od ciljne skupine ljudi koju obuhvaćamo i onog što je njoj potrebno. Ako bi smo željeli simplificirati ono kako većina ljudi funkcionira, mogli bi to na slijedeći način; prvo oni žele da ih se zabavi, jer kako drugačije objasniti da su glavni pokretači interneta, pa i po zaradi, bili pornografija i gaming. Naravno ne smijemo uzeti ovo predoslovno jer e-banking usluga teško može biti zabavna. Također oni se žele osjećati da otkrivaju nove stvari i žele se osjećati pametnima, jer bilo bi pogrešno miješati trivijalnost (koju treba izbjeći) i jednostavnost.  I na koncu oni nemaju vremena da uče stvari koje su prekomplicirane. Strpljenje je vrlina koju ne posjeduju mnogi, pa je lista web projekata koji su propali zbog nerazumijevanja javnosti podugačka.

Zbog svega toga jednostavnost je ključna. Jer kako je negdje rečeno, posjet stranicama (uglavnom) ne plaćamo novcem, već vremenom. Provođenjem previše vremena tražeći informacije na siteu i kopajući po lošim navigacijama, ustvari preplaćujemo vremenom neku vrijednost sitea.

Druga je stvar ukoliko se uspije napraviti nešto što je i jednostavno i korisno i dostupno i donekle inovativno, a korisnici onda to koriste na hmm, pa recimo način da se zapitaš čemu? Nešto kao onaj grafit “džaba ste krečili”…I jedno pitanje; nismo li pojednostavljenjem svega i svačeg na nivo prosjeka i prosječnog korisnika, dali svoj prilog u “Idiocracy” budućnosti?

Prije nekoliko dana, korisnicima širom svijeta je pružena mogućnost da po prvi puta gledaju dodjelu Europskih muzičkih nagrada iz Berlina uživo putem weba i to i putem Facebooka i putem središnje web stranica nagrada mtvema.com, pa još uz to i da komentiraju (koristeći svoj facebook account) za vrijeme dok gledaju , što je u konačnici radilo više nego pristojno… Seamless, rekli bi. Lista izvođača i prezentera je bila poduža i moglo se pronaći “za svakog po nešto” – od U2 i Foo Fightersa, preko Green Daya i Jay-Za pa do Beyonce i Shakire. No, iako je sam streaming privukao poveći broj korisnika (pa i u našoj “adria” regiji) samo korištenje mogućnosti komentiranja uz gledanje me ponukalo ka još jednom u nizu razmišljanja što su nam donijele napredne tehnologije.

Pa kao prvo mnogobrojne ljubitelje ponekih izvođača koji neće ništa drugo napisati osim “TH TH TH TH TH TH TH” (Tokio Hotel, op.a.) ili “beyonce :)”  i “lady gaga rulez”. Nezanimljivi vic tipa “ja ustadoh, U2 ustaše”, poveća količina loše gramatike, skraćenica i homofobnih uvreda je otprilke sukus cijele večeri. Broj smislenih komentara i/ili reakcija na streaming događanja dugog više od 3 sata gotovo da i nije ni bilo.

Za kraj nije loše se sjetiti gore pomenutog filma “Idiocracy” i jednog citata glavnog junaka pri obraćanju Kongresu: “… And there was a time in this country, a long time ago, when reading wasn’t just for fags and neither was writing. People wrote books and movies, movies that had stories so you cared whose ass it was and why it was farting, and I believe that time can come again!“

Podijeli članak!